Dekodiranje

U vještih je čitača prepoznavanje riječi ili dekodiranje brzo i precizno. Pogled na pisanu formu riječi često je sasvim dovoljan za automatsku ili neposrednu aktivaciju njenoga izgovora iz pamćenja.

Pretpostavlja se da takav brz i precizan način prepoznavanja riječi ovisi o ortografskom znanju tj poznavanju oblika slova i prijenosu s grafičkoga u glasovni ili fonetski oblik riječi. U tom fonetskom ili izgovornom obliku svaka je napisana riječ i niz fonema i slogova. No, riječ je sastavljena i od gramatičkih jedinica-morfema kao što su prefiks, osnova i sufiks. U vještom dekodiranju pojavljuje se automatizirani sustav prepoznavanja ortografske, fonološke i morfološke strukture riječi. Taj složeni sustav u početnih čitača još nije razvijen u dostatnoj mjeri. Njihovo je prepoznavanje riječi sporo, skloni su pogreškama i u toj aktivnosti troše veliki mentalni napor.

Na početku ovladavanja vještinom čitanja čitač početnik ovladava dvama procesima:

Prvi je vezan uz gradnju sustavne podudarnosti između pisanog i izgovornog oblika riječi. U abecednim su pismima fonemi u izgovorenim riječima predstavljeni slovima i čitač početnik mora dobro razumjeti taj abecedni princip podudarnosti slova i glasova tj. mora imati ortografsko znanje.

Drugi proces je onaj u kojem čitač početnik ovladava preciznim prepoznavanjem niza fonema u riječi koju čita. Fonemi su u izgovoru spojeni i koartikulirani, oni utječu jedan na drugoga.Zbog takvog međuutjecaja ili koartikulacije tj „stopljenosti“, izgovoreni glasovi preobražavaju jedan drugoga pa riječi tenk, Anka ili riječ noćni imaju različite varijante ili alofone glasa n. Kao rezultat toga, čitač početnik mora naučiti sveobuhvatnu apstraktnu formu ili reprezentaciju čitavog izgovornog ili koartikulacijskoga raspona glasa n, sve njegove pojavne oblike kao i smještaj svakog tog oblika u strukturi čitave riječi. Svaki čitač početnik mora moći glatko nanizati ili analizirati sve foneme riječi da bi riječ mogao brzo prizvati iz svoga mentalnoga rječnika i dati joj pravi oblik, značenje i izgovor. Ta je sposobnost otkrivanja glasovne strukture riječi vezana uz fonološku svjesnost, sposobnost osjetljivosti na bilo koji segment glasovnih struktura. U ovom se drugom procesu dekodiranja razvija i grafofoničko znanje, dobro poznavanje niza veza između grafema u pisanoj riječi i fonema koji određuju izgovor. Grafofoničko znanje omogućava pohranu riječi u vizualno-fonološkom mentalnom rječniku.

Uspješno je dekodiranje izravno ovisno o oba segmenta čitalačke vještine: poznavanju podudarnosti slovo-glas i minimumu fonološke osjetljivosti ili svjesnosti te na kraju, u automatiziranoj fazi dekodiranja, o grafofoničkom znanju. Poznavanje podudarnosti slova s glasovima i dobra fonološka svjesnost imaju presudnu važnost u ovladavanju dekodiranja, naročito u jezicima plitke ili konzistentne ortografije kao što su hrvatski, danski, turski ili njemački.

Može se reći da je dekodiranje i spajanje pisanog oblika riječi s njenim izgovornim duplikatom , čime se stječe ortografsko i grafofoničko znanje, temeljni preduvjet ulaska u automatiziranu vještinu čitanja. U urednom razvoju vještine čitanja, mladom je čitaču, dovoljno riječ sresti samo nekoliko puta da bi se uspostavila dugotrajna veza pisanog i izgovornog oblika riječi. U djece s disleksijom to nije slučaj. I nakon višekratnih susreta s pisanim oblikom određene riječi, kod njih ne dolazi do njenoga automatskog prepoznavanja. Čak i čestu, kratku riječ, uvijek iznova dekodiraju ili pogađaju prema sličnosti oblika ili kontekstualnoga značenja.

Ipak, unatoč takvim ograničenjima dekodiranja u djece s disleksijom, u svjetskoj terapijskoj praksi postoje podatci koji sugeriraju o tome kako je za razvoj sustava povezanosti između fonologije i ortografije najkorisnije upravo brojno i uspješno iščitavanje svih tipova riječi, i onih čestih, jednostavnije slogovne i morfološke strukture, kao i onih posve novih i manje čestih i višesložnih, sa složenim suglasničkim skupinama u slogu ili onih s nizom prefiksa kao npr. poiskakati, porazgovarati ili porazmjestiti.

Znanost o čitanju veliku pažnju poklanja osmišljavanju terapijskih postupaka za učinkovito prevladavanje teškoća u dekodiranju i prepoznavanju riječi i ublažavanje posljedica koje disleksija ili posebne jezične teškoće imaju u razvoju čitalačke vještine i strategije kao i tehnika učenja.


Literatura:

  • Gough, P. B., Tunmer, W. E. (1986). Decoding, reading, and reading disability. Remedial and Special Education, 7,6-10.

  • Castles, A. (2006). The dual route model and the developmental dyslexias. London Review of Education, 4(1), 49-61.

  • Thompson, G.,B., Tunmer, W.,E., Nicholson, T.(1993) Reading Acquisition Processes, Multilingual Matters LTD, Clevedon