Dijagnostički postupci i terapija mucanja u predškolske i školske djece

Dijagnostički postupci uključuju jezične testove za ispitivanje rječnika, razvoja sintakse i fonološke svjesnosti za stariju predškolsku djecu.

Mjerenje mucanja izvodi se skalama jakosti mucanja. 

Za školsku djecu, dijagnostički postupak uključuje testiranje svih jezičnih sastavnica, radnoga pamćenja kao i testove za određivanje frekvencije i jakosti mucanja, stupanj osviještenosti simptoma, tipove iskustava u komunikaciji, testove anksioznosti i emocionalne reaktivnosti te ispitivanje stavova u vezi s mucanjem. U dijagnostičkom se postupku, djetetu školske dobi koje muca, pomaže specificirati spoznaje o naravi mucanja i saznati o tome kako nastaje govor. Upućuju se u to koji sve dijelovi jezičnoga planiranja čine govorni iskaz. Upućuje ih se i u to koji su ciljevi i dosezi u različitim terapijama mucanja. 

Terapijski pristup uključuje neizravnu play terapiju i izravnu jezičnu terapiju povećavanja jezične složenosti, terapiju potkrepljivanja tečnoga govora uz edukaciju roditelja. 

U terapiji dječjeg mucanja najsloženiji dio psihološkoga pristupa vezan je uz pitanje osvještavanja mucanja. Stav prema osvještavanju u zadnjim je desetljećima drugačiji nego ranije, tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća. U tom se vremenu, pod snažnim utjecajem dijagnozogeničke teorije, koja je razloge mucanju vidjela upravo u davanju dijagnoze mucanja i osvještavanju simptoma, uglavnom izbjegavalo, i na koji način, upućivati dijete na simptome netečnosti u njegovom govoru. Danas u korist terapijski kontroliranoga osvještavanja, govore mnoge spoznaje iz jezika i neurokognitivne znanosti. Te spoznaje upućuju na to da se netečan govor u velikoj mjeri pohranjuje u neuralno, jezično i motoričko, pamćenje te se na taj način uči, bivajući posve automatiziranim tijekom godina trajanja poremećaja. Stoga se osvještavanje i deautomatizacija netečnih govornih obrazaca gradi već u ranoj školskoj dobi, uz jasnoću oko uporabe tehnika fluentnosti. 

Osvještavanje mucanja koje se izvodi u kontroliranim uvjetima, u suradnji terapeuta i roditelja, s vrlo jasnim terapijskim ciljevima, kao i deautomatizacija netečnog i nesvjesnog govora, moćna su terapijska sredstva. 

Psihološki aspekt dječje izravne terapije mucanja provodi se uz korištenje tehnika potkrjepljivanja tečnog govora djeteta. Dječja je terapija uvijek kombinacija play i terapije jezičnoga usložnjavana, s fokusom u kondicioniranju djeteta na tečno izgovorenu riječ ili rečenicu. Roditelji su uključeni i poučavani za svakodnevni rad s djetetom. Odluka prelaska na izravnu terapiju vezana je uz procjenu terapeuta oko svih važnih faktora u nastanku mucanja: tipa osobnosti djeteta, njegovoga temperamenta, sklonosti osvještavanju pogreške ili odsustvu osviještenosti te faktora kognitivno-jezične naravi. Svi ti faktori zajedno utječu na krajnju odluku terapeuta o započinjanju izravne terapije s djetetom predškolske dobi. Ponekad je upravo izravna terapija i s najmanjima, učinkovita, i terapijski jedino opravdana. Ukoliko se terapeut ne odluči za izravnu terapiju, educira i upućuje roditelje za primjerene načine praćenja jezično-govornoga i psihološkoga razvoja njihovog djeteta, kao i za praćenje bitnih znakova u govoru koji bi bili povezani s vraćanjem ili pojavom trajnoga mucanja. 

U školskoj se dobi mucanje u Logokoru tretira na integrativan način, uz jezično-govornu terapijui elemente psihoterapije

U jezično-govornoj terapiji uključeni su postupci ovladavanja svim stupnjevima jezično-govornoga planiranja i produkcije: od izbora riječi i gramatičkih konstrukcija, fonološkoga kodiranja u riječima složene slogovne strukture do vježbi tehnike fluentnoga izgovora uz „meki“ početak riječi i fokusu pažnje na primjerenu brzinu govora. Velika se pažnja polaže i ublažavanju simptoma netečnosti, tehnikom vraćanja na simptome ponavljanja funkcionalnih riječi u izgovoru, kao lakšega oblika netečnoga govora. Naime, u znanosti o mucanju potvrđeno je, kako u većini europskih jezika, ponavljanje funkcionalnih riječi tj. riječi koje ne nose sadržajno značenje (kao što su prijedlozi, veznici, nenaglašeni i naglašeni oblici zamjenica) osigurava dodatno vrijeme za izgovor težih sadržajnih riječi i tako sprječavaju pogoršanje simptoma. 

Psihoterapijskim postupcima obrađuje se ruganje vršnjaka, osjećaj nepripadnosti, gubitak kontrole nad situacijom kada se pojavljuje netečan govor te izbjegavajuća ponašanja. Isto tako, psihoterapijske se tehnike koriste kod porasta anksioznosti u komunikaciji u školi ili na javnom mjestu kao i otpori kod neke djece u korištenju tehnike tečnoga, sporijega govora.