Disleksija

Disleksija se određuje kao jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja. 

Ovaj jezično utemeljen poremećaj konstitucionalnoga je porijekla i očituje se teškoćama u ovladavanju pisanim jezikom unatoč urednoj inteligenciji, konvencionalnoj poduci i odgovarajućim sociokulturnim prilikama (prema definicijama World Federation of Neurology, British Dyslexia Association, BDA, 2007; Orton Dyslexia Society ; DSM IV, 1998). Prevalencija disleksije (epidemiološka mjera svih osoba koje su tijekom školovanja imale simptome disleksije) u europskim je zemljama uglavnom između 5 i 7%. 

Zadnja su desetljeća u znanosti intenzivno posvećena pronalaženju specifičnoga uzroka poremećaja čitanja pa mu je dana i genetska osnova, no jasnog konsenzusa oko kognitivnog i neurološkog udjela nema. Jedna od pretpostavki o uzroku nastanka disleksije koja u znanstvenim istraživanjima, ali i terapijskoj praksi ima najviše potvrde je fonološka pretpostavka. Ova pretpostavka uzrok disleksije vidi u nedostatnoj razvijenosti fonološke sastavnice jezika što bi podrazumijevalo lošu reprezentaciju, pohranu i priziv segmenata riječi iz mentalnoga leksikona te njihovo neprecizno i teško povezivanje s nizom slova u napisanoj riječi. Zadatci kojima se utvrđuje fonološka narav poremećaja vezani su uz provjeru fonološke svjesnosti kao i uz testiranje kratkotrajne verbalne memorije, te brzog imenovanja riječi s nekog slikovnoga predloška. 

Danas su stajališta o postavljanju dijagnoze disleksije različita. Postoje "tradicionalna" gledišta koja smatraju da se odstupanje u čitanju u smislu zaostajanja od dvije godine u odnosu na vršnjake može smatrati disleksijom, a što znači da se dijagnoza može postaviti tek u trećem razredu osnovne škole. Drugu skupinu čine gledišta prema kojima se, na osnovi ranih znakova, disleksija dijagnosticira znatno ranije: u dobi od pet godina već postoje odstupanja na zadatcima fonološke svjesnosti, rječnika, poznavanja imenske i glagolske morfologije te razumijevanja i korištenja sintakse. Također, provjerom ponavljanja lažnih riječi i sposobnosti brzoga imenovanja mogu se jasno prepoznati i predvidjeti predznaci pojave disleksije u školskom razdoblju. 

U prvim godinama školovanja disleksiju u najužem smislu karakterizira sporo i neprecizno dekodiranje riječi, teškoće u ponavljanju i čitanju lažnih riječi te sporije imenovanje riječi. S time mogu, ali i ne moraju biti udružene i teškoće u morfologiji i sintaksi, kao i teškoće u kratkotrajnom verbalnom ili u vizualno-prostornom radnom pamćenju. Više razine razumijevanja teksta (razumijevanje namjere teksta i izvođenje zaključaka ) također mogu biti narušene.


Literatura:

  • Bishop, D,Snowling, M.J. (2004) Developmental Dyslexia and Specific language Impairment: Same or Different? Psychological bulletin, Vol.130 (6) 858-886. 

  • Elliot,J.G., Grigorienko,E.l. (2014) The Dyslexia Debate, Cambridge University Press 

  • Galić-Jušić I. (2004) Djeca s teškoćama u učenju, Ostvarenje , Zagreb 

  • Galić Jušić, I., Palmović, M. (2010) Anticipirajući pokreti oka i posebne jezične teškoće. // Suvremena lingvistika. 36; 195-208. 

  • Ramus, F.,Rosen, S. Dakin, S.,C.,Day, B.L., Castelolte, J.M., White S.,Firth, U. (2003) Theories ofdevelopmental dyslexia: oinsights from a multiple case study of dyslexic adults. Brain, Vol.126(4). 

  • Reid, G. (2003) Dyslexia, A Practitioner’s Handbook (3 izdanje). Chichester: Wiley.