Nerazvijen govor i komunikacijske teškoće u djece

Rad s najmanjima počiva na suvremenim postavkama znanosti o govoru u kojima važnost razvijanja komunikacijskih interakcija djeteta s njegovom okolinom postaje temeljem razvoja svih kognitivnih sposobnosti djeteta pa i njegova govora i jezika. U LCP-u se nastoji potaknuti serija interakcijskih krugova koja će kada se počne pojavljivati čak i djeci znatno narušenog ili usporenog komunikacijskog i jezičnog razvoja omogućiti ulazak u stvarnu komunikaciju, a samim time i razvoj svega onoga što govor jest.

Interakcijski krugovi u komunikaciji potaknut će dijete da poveže pitanje ili neku riječ koju izgovara osoba s kojom je u kontaktu s onim što ono misli i osjeća, što je iskusilo ili što želi u nekom trenutku. Proširivanje krugova pitanja i odgovora na što više završenih cjelina vezanih uz neku situaciju u igri ili nekom dnevnom zbivanju, izražavanje osjećaja ili uočavanje veze uzroka i posljedice između dviju radnji, kao npr. kad kaže da je auto s kojim se igra udario u zid i više ne vozi jer se pokvario ili da mora ptičicu unijeti u kuću jer vani pada snijeg pa joj je hladno, znači da nam dijete može dati odgovore kojima ono zatvara jedan komunikacijski krug.

Potaknuti dijete da počne stvarati takav zaokruženi slijed rečenica koji ima svoj početak i kraj, u kojemu ono na naše pitanje ili neku tvrdnju smisleno odgovara ili nastavlja dalje, jedan je od temeljnih ciljeva LCP-a. Takav će pristup u terapiji jezičnog razvoja pomoći djetetu da lakše prepozna svoju potrebu za nečim; da postavlja pitanja i traži nešto od svoje okoline, da razumije upućene odgovore, i da širi svaki put dalje svoj krug razumijevanja onoga što želi i načina kako da to dobije. Ovakav se pristup naziva Floor- time, podrazumijeva isključivo igru koja je strukturirana znanjem i promišljanjem terapeuta kako doprijeti do djeteta, do specifično njegove razvojne faze u razumijevanju i produkciji govora i krenuti dalje. Što je to dalje u razvoju jezične komunikacije?

To dalje podrazumijeva da obogaćivanjem igre, unošenjem nekog novog lika, pitanja ili situacije širimo jezično i komunikacijsko razumijevanje i potičemo dijete da i samo krene u izražavanje onog što misli ili treba u igri. Drugim riječima, floor-time pristup će pomoći razvoju sposobnosti da dijete procesira, znači obradi i da značenje onome što čuje, vidi ili dodirne i da motorički izvede neki odgovor na to, bilo da je to pokret, glas, riječ ili rečenica.

Tako dijete igrajući se velikim zubatim Digimonom koji je upravo progutao malu ptičicu može svom tati koji mu je rekao : "Digimon je pojeo pticu, što ćemo sada ?" odgovoriti vadeći pticu iz usta s"ne", "nije", "neće", "neće jesti", "neće jesti pticu"" neće je pojesti ja ću je spasiti" ili samo odmahnuti glavom za "ne". Sve to će značiti da je ono razumjelo radnju, povezalo s njome tatine riječi ili gestu i dalo svoj odgovor. Time se opet zatvorio jedan komunikacijski krug. Važan je njegov logički i sadržajni slijed. To da je dijete opet nešto uočilo kao uzrok i posljedicu jer ako ono pticu na vrijeme izvadi iz usta velikog Digimona, ona neće biti pojedena bez obzira što ju je on prije toga ščepao. Koliko će tu biti verbalnog govora, za početak je manje važno od toga, da to bude smislena cjelina koju dijete prati u svakom njenom detalju.

Razvoj će govora, uz pretpostavku urednog sluha, u djeteta nastupiti kao posljedica komunikacijskog razumijevanja i govorne prakse koja će iza toga slijediti, a ne obrnuto. Dakle najvažniji dio komunikacijskog i jezičnog razvoja spada to da dijete stvori neki svoj znak-komentar za situaciju koja se u igri događa. Taj znak-komentar ono može izvesti gestom, akcijom ili govorom od jedne ili više riječi koje ne moraju na početku biti tečne i artikulacijski ispravne: za terapeuta koji gradi floor-time pristup to je manje važno jer on uvijek kreće od onog što dijete ima u komunikaciji, od onoga što ono može. Nastoji izbjeći vođenje igre nekim unaprijed programiranim putem, već prati dijete nadovezujući se na njegov trenutni interes, a nekoj makar i nesvrsishodnoj akciji trenutka daje značenje, pokušavajući uvući i zadržati dijete u kontaktu. Pri tome koristi sve što ima komunikacijsku vrijednost od zvuka, geste gega ili riječi. O svemu tome što radi podučava roditelja koji takve načine igre sa svojim djetetom provodi u nekoliko navrata tijekom dana u Floor- time igri kod kuće.
Podučavan na taj način, roditelj dobiva mnoštvo uvida u to kako najbolje pomoći svom djetetu da napreduje u najširem smislu te riječi: dakle motorički, govorno, emocionalno, spoznajno i socijalno.

Mnogi su načini kojima terapeut i roditelj mogu pokrenuti dijete iz, koji puta, tako čvrsto zatvorene školjke vlastitog svijeta, zatvorene zbog nemogućnosti da u njemu, kao što se to danas često stručno kaže, procesira znači, brzim slijedom primanja i dešifriranja slušnih i vidnih informacija otkrije što se to iza riječi krije, što one znače, što njima može dobiti i kakve one imaju veze s onim što vidi. Sve je to put do pojave značenja riječi, temelja jezičnog i misaonog razvoja.

Jedan od načina pokretanja značenja je i pokret-gesta. Upotrijebljena na način da njome pratimo zbivanje ili izražavamo neku potrebu, bilo našu, bilo djetetovu i ona može graditi malu zatvorenu cjelinu koja nosi smisao i zatvara krug komunikacije između nas i djeteta.

Dakle, u LCP-u ni jedan komunikacijski sustav koji može pomoći djetetu u komunikaciji nije suvišan.