Karakteristike mucanja i oporavka od mucanja

Razvojno je mucanje govorno ponašanje koje karakterizira iznenadno i učestalo ponavljanje, prekidanje ili produljivanje glasova, slogova ili riječi nakon što je dijete već počelo govoriti posve tečno, spajajući riječi u dvočlane i tročlane rečenice.

Ponekad uz spomenute lakše simptome, u samome početku pojave mucanja, mogu nastati i napeti zastoji govora, tikovi i grimase lica ili izbjegavanje nekih riječi. Takva govorna ponašanja najčešće započinju između druge i pete godine života. Njihovu učestalost i trajanje roditelji i okolina vrlo jasno percipiraju kao netipične za dotadašnji jezično-govorni razvoj djeteta. Oko 80 % djece prestaje mucati u predškolskom razdoblju.Oporavkom od mucanja smatra se kada dijete, prema opservacijama roditelja, ima manje od tri netečnosti u svom govoru i kada se netečnosti nisu pojavljivale u zadnjih 12 mjeseci.

Do puberteta se postotak oporavljanja s 80% smanjuje na 50%. Trajan oblik mucanja karakteriziraju dizritmična fonacija, napeti zastoji te niz pratećih ili sekundarnih simptoma kao što su izbjegavanja nekih riječi, sugovornika ili situacija.Cjeloživotna je prevalencija (epidemiološka mjera svih osoba koje su tijekom nekoga razdoblja života imale simptome mucanja) 1%, dok je incidencija (broj novih osoba koje su obuhvaćene mucanjem tijekom nekog razdoblja života) približno 5%. 

Smatra se da je mucanje podjednako zastupljeno u svim kulturama, postoje podatci da u SAD-u muca 2,5 % djece predškolske dobi iz obitelji afroameričkoga i djece obitelji europskoameričkoga podrijetla. 

Na početku razvoja ovoga govornoga poremećaja broj dječaka u odnosu prema broju djevojčica je 2:1. U odrasloj dobi muca četiri ili pet muškaraca na jednu osobu ženskoga spola. Taj se odnos tumači činjenicom da se žene češće spontano oporavljaju. Navedeni podatci upućuju na to da je spol snažan faktor rizika u razvoju mucanja. 

U klasičan pristup razdiobi simptoma mucanja ubraja se onaj s osam simptoma koje je 1959. naveo Wendell Johnson. Ti su simptomi:

1. Nedovršeni dijelovi rečenice, npr. „ta je ži ..., ta je maca“ 

2. Ispravci, npr. „moja je teta, moja mama“ 

3. Umetanja, npr. umetnuti slog,“ au, au Afrika je ... ili tzv. „pune“ pauze koje se ispunjavaju s hm“... 

4. Ponavljanja čitave riječi, npr. „ja, ja ja idem“ 

5. Ponavljanja dijela rečenice, npr. „kad ja idem, kad ja idem“ 

6. Ponavljanja dijelova riječi, npr. “ tr- tr- tr- trgovina“ 

7. Produljivanja glasova npr. “ ssssunce, saaada“ 

8. Prekinute riječi, npr.“ ro- ditelji“ 

Važno je pitanje u vezi simptoma mucanja koji simptomi upućuju na postojanje trajnog mucanja, a koji su karakteristični za početak mucanja te razlikuju li se simptomi netečnoga govora u djece koja mucaju i u djece koja ne mucaju.

Prema američkoj znanstvenici koja se bavi mucanjem Nicoline Ambrose, većina djece urednoga jezično-govornog razvoja povremeno može proizvoditi netečnosti, no najčešće je riječ o manjem broju netečnosti, a frekvencija (postotak slogova mucanja u govornom iskazu od 200 slogova) i vrsta netečnosti (ponavljanje dijela riječi ili ponavljanje čitave riječi) koje pogađaju djecu koja počinju mucati, bitno su različite. Ambrose smatra da u govornom ponašanju skupine djece koja mucaju i one koja ne mucaju ima sasvim malo preklapanja. Akustičkom analizom govora djece koja mucaju i djece koja ne mucaju ustanovilo se da prva skupina djece pokazuje kvalitativno drugačiji način ponavljanja slogova riječi, tj. da slogove ponavlja brže. Sasvim suprotno mišljenje zastupa britanski znanstvenik Peter Howell. On početak mucanja vidi kao način da dijete u svom govornom iskazu uskladi jezični plan i govornu izvedbu. Stoga smatra, da djeca ponavljaju kratke, funkcionalne riječi ne bi li dobila na vremenu za jezično planiranje. Takav tip netečnosti, u kojima uglavnom višekratno ponavljaju kratke riječi poput ja, ona, ili, ali, u, na , od , za , tu, mogu imati i djeca čije govorno ponašanje neće prijeći u trajno mucanje, kao i ona koja će kasnije mucati. Mucanje prelazi u trajnu fazu kada se netečnosti sele na sadržajne riječi kao što su imenice, glagoli, pridjevi i kada je učestalost netečnosti velika. Dodatna ponašanja poput napetih zastoja,zamjena riječi, kao i pojava napetih grimasa il tikova, dio su mucanja kojima osoba nastoji dobiti na vremenu i takvim pomoćnim strategijama,uskladiti jezični plan sa svojom govornom izvedbom. Ova dodatna ili sekundarna ponašanja, najčešće su efikasna samo kratko i u duljem razdoblju, i pogoršavaju mucanje. Emocionalne teškoće, velika osjetljivost na pogreške u govoru, posramljenost zbog vlastitog govora ili izbjegavanje komunikacijskih situacija i sugovornika, vezani su uz tzv.pojačivače mucanja (engl. exacerbation stuttering) koji se pojavljuju u komunikacijskim situacijama osobe koja muca. Ti su pojačivači psihološki faktori nastanka mucanja.

Mucanje se smatra trajnim kada su zadovoljeni ovi uvjeti nakon minimalno 4 godine od početka netečnoga govora: 

1. Roditelj izvješćuje o epizodama mucanja 

2.Roditelj procjenjuje da je na nekoj od skala skali procjene jakosti mucanja npr. na Illinois skali (ICSSS) djetetov govor više od vrijednosti 1( granični slučaj). 

3. Terapeut govor procjenjuje kao mucanje 

4. Za trajanja dijagnostičkog postupka jakost je mucanja na nekoj od skala jakosti mucanja npr.skali Illinois (ICSSS) veća od 1 Dijete ima više od od 3 % MSN ili mucanju sličnih netečnosti (engl.sttuteriing like disfluencies SLD)

6. Ne postoji razdoblje bez remisije mucanja u zadnjih 12 mjeseci 


Literatura: 

  • Ambrose,N.G. (2006) Early Stuttering: Parent Counseling u N. Bernstein –Ratner i J. Tetnowski (ur.) Current Issues in Stuttering Research and practice, Mahwah, New-Jersey, Lawrence Erblbaum Associates, Publishers. 

  • Bernstein Ratner , N., Tetnowski, J.(2006) Current issues in stuttering research and practice, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers London. 

  • Galić-Jušić, I. (2001) Što učiniti s mucanjem? Ostvarenje Zagreb.

  • Howell, P.( 2007) Signs of developmental stuttering up to age 8 and at 12 plus. Clinical Psychology Review, 27, 287-306.