Miljokazi jezično-govornoh i komunikacijskog razvoja

U daljnjem će tekstu biti navedeni miljokazi jezično –govornog i komunikacijskog razvoja djece predškolske dobi

Artikulacijski miljokazi za djecu od 3 do 3,5 god (prema Vuletić,1990)

Dijete bi trebalo ispravno izgovarati vokale: a,e,i,o,u
prijelazni glas :j
okluzive: p,b,t ,d,k,g
frikative: f, h
sonante: l, v, m, n

Dopuštene su blaže distorzije glasova s,z,c, š,ž,č, dž đ,kao i nedovoljna vibrantnost konsonantskog i vokalskoga r te supstitucije sonanata lj i nj. 

U postotcima sve nabrojeno iznosi 4,95% narušene artikulacije glasova. 

Artikulacijski miljokazi za djecu od 3,5 do 4 god 

Dijete bi trebalo ispravno izgovarati vokale: a,e,i,o,u
prijelazni glas: jokluzive: p,b,t ,d,k,g
frikative: f,h
sonante: l, v, m, n, nj 

Dopuštene su blaže distorzije glasova s,z,c, š,ž,č, dž đ,kao i nedovoljna vibrantnost konsonantskog i vokalskoga r te supstitucije sonanata lj s l. 

U postotcima sve nabrojeno iznosi 4,75% narušene artikulacije glasova.

Izgovorne norme za djecu od 4, do 4,5 god. 

Dijete bi trebalo ispravno izgovarati vokale: a,e,i,o,u
prijelazni glas: j
okluzive: p,b,t, d,k,g
frikative: f,h
sonante: l, lj, v, r, m, n, nj,

Dopuštena odstupanja od ispravnog izgovora su blaže distorzije glasova s, z, c, š,ž, č, dž, ć, đ, što bi u postotcima iznosilo 3,30 % narušene artikulacije glasova.

Artikulacijski miljokazi za djecu od 4,5 do 5,5 god. 

Dijete bi trebalo ispravno izgovarati vokale: a, e, i, o, u
prijelazni glas :j
okluzive: p,b,t, d,k,g
frikative: f,h, s, z
afrikata:c
sonante: l, lj, v, r, m, n, nj 

Dopuštena odstupanja od ispravnog izgovora su blaže distorzije glasova š,ž, č, dž, ć, đ, što bi u postotcima iznosilo 1,24% narušene artikulacije glasova. Dijete koje je navršilo pet i pol godina treba ispravno izgovarati sve glasove.

Što se tiče pamćenja glasovnoga slijeda prema Vuletić dijete s 3,5 godina trebalo bi od deset riječi točno ponoviti pet a od riječi koje su ispremiješanih slogova 7. Dijete s s 3,5 do 4,5 trebalo bi točno ponoviti šest riječi i 4 lažne riječi. Dijete s 4,5 do 5,5 trebalo bi točno ponoviti sedam riječi i čest lažnih riječi. Dijete s 5,5 do 6 godina trebalo bi točno ponoviti osam riječi i sedam lažnih riječi. Dijete s 6 do 7 godina trebalo bi ponoviti devet riječi i osam lažnih riječi. Od sedam godina mora moći ponoviti svih deset riječi m može napraviti samo jednu grešku s lažnim riječima i slijedom njenih slogova i glasova.

Uz artikulacijsku bitna je i fonološka sposobnost djeteta. Ona je normirana u starijoj predškolskoj dobi. Od djeteta te dobi ( 5,5 do7 god.) očekuje da može prepoznati i proizvesti rimu, da može raščlaniti rečenice, da ima slogovnu svjesnost u vidu raščlambe i stapanja slogova kao i fonemsku svjesnost u vidu raščlambe i stapanja glasova riječi . Posebno se gleda brzina fonološkoga imenovanja velikih i malih tiskanih slova. Bitna je i sposobnost ponavljanja već spomenutih lažnih riječi, dakle riječi koje su po svojoj strukturi unutar fonotaktičkih pravila, ali nemaju značenja, i ponavljanja rečenica koje se sintaktički usložnjavaju.

Bitna sposobnost je i brzo imenovanje slika. Ona upućuje na brzi priziv riječi iz umnoga rječnika i bitna je za početno čitanje i pisanje.

U ekspresivnom jeziku bitan je rječnik tj. broj riječi kojim se dijete aktivno služi,ali i pasivno poznavanje značenja riječi koje se provjerava putem slika. Dijete bi trebalo koristiti riječi iz svakodnevnog govora svoje okoline ali i mnoge riječi iz pisanoga jezika koje je susreo u slikovnicama i pričama za djecu.

Od velikog je značenja način pripovijedanja jer je pripovijedanje jedna od najčešćih uporabljenih jezičnih mjera s pragmatične razine. Pod pripovijedanjem se podrazumijeva da dijete prema slikovnom predlošku, uz pomoć modela ili samostalno, može proizvesti rečenice u kojima niže događaje prema nekom uzročno-posljedičnom slijedu, da može označiti likove , neki problem koji ti likovi rješavaju kao i da naznači rješenje do kojeg su došli. Da koristi primjerenu sintaktičku složenost iskaza pri tom, i da koristi različite riječi tj. da ima leksičku raznolikost i da koristi veliki broj različitih oblika riječi (odnos natuknica i pojavnica).

U sintaktičkom i morfosintaktičkom dijelu jezično-govornog razvoja bitno je da dijete srednje i starije predškolske dobi koristi rečenice s negacijom da pravilno koristi prijedloge u, na, rečenice s tri ili više članova, zamjenice u jednini i u množini. Da u starijoj predškolskoj dobi koristi i zavisno složene (vremenske, i atributne rečenice) te umetnute rečenice (npr. dok jede doručak gleda kroz prozor, psić kojeg dječak gleda trči ili dječak se igra s psom koji leži). Također bitno je da dijete razumije kad mu govorimo rečenice s izmijenjenim sintaktičkim redoslijedom ovcu gura dječak npr. i sl.

Dijete starije predškolske dobi bi moralo koristiti instrumental, imenice u množini a samo manji broj umanjenica (umanjenice ne mora deklinirati), moralo bi mnoge imenice pravilno deklinirati npr. auti, mede, pijetli, oči, prsti, listovi, kosti, oči, ljudi. Nepostojano a nije pravilo za predškolce (a ni za mnoge naše političare-Linić nema više boravka umj. boravaka).

Također, moralo bi imati i neke svršene glagole kao npr. očistiti, popiti, osušiti, iščupati , a manje koristiti tzv. finalne glagole kao završiti s nečim.

Djetetove komunikacijske kompetencije

Poseban dio jezično govornoga razvoja čini pragmatična jezična funkcija u kojoj je bitno da dijete svojim govorom može ostvarivati važne socijalne funkcije tj. nizati krugove pitanja i odgovora te komentara sa sugovornikom, da ostvaruje socijalnu funkciju „čavrljanja s nekim“ . Da često koristi govor spontano, u širokom rasponu konteksta na način koji je komunikacijski adekvatan. Važno je da konverzacija teče, uključujući njegovo nuđenje informacije kao i uvažavanje ponuđenih odgovora i gradnju daljnje konverzacije na njima . Izuzetno je važno da rijetko koristi pitanja/tvrdnje koji nisu odgovarajući za situaciju.

Također, u pragmatičkom govornom razvoju važno je da dijete ne pravi zabunu u korištenju prvog drugog ili trećeg lica zamjenice, nakon što se već pojavljuje rečenica sa zamjenicama. Da ne kaže npr. „ ona je gledao“ ili „ti gleda“.Da ne koristi neologizme i idiosinkratičke riječi (riječi koje samo njemu/njoj nešto znače, ali to bez pouzdanoga značenja,potpuno izvan uobičajenoga korištenje pojmova, npr. čombika , ne znači ništa).

Da nema sklonost govoriti na ritualiziran način ili tražiti od ostalih da tako govore. Da rijetko ili gotovo nikad ne koristi stereotipne fraze. Da njegov govor ne tendira biti repetitivan ili ponavljajući.