Jezični razvoj i pojava mucanja

Nekoliko je jezičnih faktora koji utječu na pojavu mucanja. 

To su : 

  1. Vrsta riječi (djeca na početku mucaju na kratkim funkcionalnim riječima npr. .ja, ti, ona, od, na, iz, kao, ali, ili). Kasnije počinju mucati na sadržajnim riječima (imenice, glagoli, pridjevi). 

  2. Duljina riječi (dulje riječi stvaraju više mogućnosti za netečan izgovor), npr. trgovina, ili putovanje 

  3. Mjesto riječi u rečenici (riječi koje se pojavljuju ranije u rečenici više su izložene netečnom izgovoru od onih koje se pojavljuju kasnije). npr. u rečenici brod je ušao u luku, riječ brod ima veću šansu da bude netečno izgovorena od riječi došao ili luku 

  4. Riječi koje započinju suglasnikom ili spojem suglasnika u prvom slogu kao npr. spava, drvo kruška ili strani

Djeca rijetko mucaju u iskazu od samo jedne riječi, njihove netečnosti nisu posljedica sâmo složenosti izgovora neke riječi već se pojavljuju najčešće na prvoj riječi nekog spoja riječi. Najranije razdoblje pojave mucanja je 18 mjeseci, kada se u jezično-govornom razvoju događa spajanje riječi u niz tj. dolazi do pojave prvih sintagmatskih odnosa među jezičnim jedinicama. Autori teorija koje mucanje objašnjavaju kao posljedicu neusklađenosti jezičnih sastavnica i govorne izvedbe tijekom jezično-govornoga razvoja, opredjeljuju se za posebnu ulogu netečenosti na kratkim funkcionalnim riječima. Ponavljanja kratke funkcionalne riječi nazivaju zadržavanjem (engl. stalling). Prema takvim teorijskim konceptima, dijete ponavlja kratku funkcionalnu riječ npr. od u nizu od dvije riječi od grožđa i taj niz izgovara kao od, od, od, od grožđa, da bi ponavljajući riječ od imalo više vremena za planiranje odsječaka složene riječi grožđa. Takve netečnosti tipa zadržavanja i ponavljanja riječi od imaju zaštitnu ulogu za potpun izgovor sljedeće, teže riječi grožđa . U jednom trenutku ta zaštitna uloga, ponavljanja kraće riječi prestaje, i dijete započinje prebrzo izgovor teže riječi, dok još nije dobro isplaniralo glasovnu strukturu te teže riječi. Drugim riječima ,počinje izgovarati ggggrožđa, dok još nije spreman čitav jezični plan za tu težu riječ. Takav simptom spada u jači znak mucanja ili simptom napredovanja u mucanju (engl. advancing). Za razliku od pojave simptoma mucanja na kratkim funkcionalnim riječima, simptomi napredovanja na sadržajnim, duljim, izgovorno složenijim riječima, kao i na riječima kojima započinju rečenice, upućuju na to da je mucanje ušlo u razvijenu fazu i da spontani oporavak neće više biti moguć. To su najčešće simptomi razvijene faze mucanja, u školske djece i u odraslih govornika, ali se mogu pojaviti i ranije, u djeteta koje je počelo mucati unatrag par tjedana. 

Važno pitanje u vezi mucanja i jezičnoga razvoja jest kada se najčešće događa spontani oporavak od mucanja. Može se reći da je to vrijeme kada je većina djece već dobro ovladala razmještajem (kombinacijom) jezičnih jedinica, tj. sintaksom. Također, važno je pitanje i jesu li jezično – govorne sposobnosti u djece koja mucaju slabije razvijene od djece koja ne mucaju. Standardizirani fonološki testovi (testovi izgovora riječi ) pokazuju u mnogim istraživanjima da su razina i preciznost izgovora u djece koja mucaju i djece koja ne mucaju međusobno usporedive, no i da su neke od sposobnosti u djece koja mucaju ipak drugačije, npr. ona kasne s izdvajanjem prvoga glasa u riječi tj. dulje prepoznaju riječ samo kao cjelinu i kasnije mogu prepoznati izdvojene glasove riječi npr. m kao početni glas riječi mačka. To kašnjenje u razvoju fonoloških sposobnosti u izgovoru riječi ima, prema nekim istraživanjima, utjecaja i na sintaktički razvoj. Prema istraživanjima jezičnoga razvoja predškolska djeca koja mucaju, u ranom razvoju semantike ili, razumijevanja i produkcije pojmova u jeziku, prvenstveno koriste funkcijske karakteristike riječi. Tako npr. pojam sunce više povezuju s pojmom svjetlost nego s nekim pojmom perceptivne sličnosti kao što je lopta. Ti se nalazi istraživanja poklapaju i s nekim izvješćima o sklonosti djece koja mucaju da u standardiziranom testu rječnika Peabody u imenovanju slike prave pogreške koje su u funkcijskoj relaciji s ispravnom riječi. Tako će npr. umjesto riječi nož upotrijebiti riječ rezati koja je funkcijski povezana s riječju nož, a ne riječ štap koja joj je perceptivno slična. To se tumači time što je mentalni leksikon djece koja mucaju organiziran više prema funkcijskim svojstvima riječi nego prema njihovim perceptivnim svojstvima te ona stoga u svom leksičkom prizivu, dulje od djece koja ne mucaju, upotrebljavaju funkcijsku relaciju među riječima, nego perceptivnu ili kategorijalnu. To upućuje na to da se dulje zadržavaju na ranijoj etapi leksičkoga razvoja, što bi u konačnici utjecalo na sporije jezično planiranje i manje efikasan slijed govorne produkcije, tj spajanje jezičnoga plana i govorne izvedbe. Manja je efikasnost u govornoj produkciji u djece koja mucaju posebno naglašena u uvjetima kada moraju izgovoriti neku rečenicu u brzoj komunikacijskoj interakciji, i kada je to nešto što moraju reći i jezično složeno, npr. prepričavanje nekoga događaja. 

Mucanje se kao obrazac jezično-govorne proizvodnje upisuje u neuralno motoričko pamćenje i automatizira se kao jedan od dvaju načina govora. Naime, svaka osoba koja muca uglavnom može govoriti i tečno i netečno. Najčešće je netečan govor uključen u komunikaciji s drugima. Najveći broj osoba koje mucaju ne muca izvan kontakta s drugom osobom. U komunikaciji s drugom osobom osoba koja muca teže podešava ili pronalazi svoju pravu brzinu govorne izvedbe. Osoba koja muca govori uglavnom brže nego što može, i da bi njen jezični plan i motorička govorna izvedba bili usklađeni ona bi trebala govoriti sporije što je najčešće način govora na koji nije spremna u komunikaciji. Tu se još pridružuje emocionalna reaktivnost i slabija mogućnost regulacije ponašanja u komunikaciji s drugima. Sve se to godinama zapravo stalno ponavlja i utvrđuje, a u neuralnom smislu automatizira.Godinama trajanja, mucanje dobiva na svojoj težini. Stoga je pravovremena je terapija u dječjoj i ranoj školskoj dobi presudno važna. Njoj prethodi poman dijagnostički postupak, snimanje govora djeteta, analiza njegovog jezičnoga razvoja i iscrpan razgovor s roditeljem i uključivanje njegovih zapažanja u stvaranje kriterija za odabir terapijskih postupaka: izravnog uz korištenje play terapije i potkrepljenja tečnog govora djeteta ili neizravnog, uz praćenje djetetova govora preko video snimki komunikacije djeteta u igri s roditeljima kod kuće i uz povremeno viđanje s terapeutom.Svi terapijski pristupi koji zanemaruju činjenice o važnosti ranih intervencija u jezično-govornom razvoju djeteta koje je počelo mucati, nisu utemeljeni na podatcima znanstvene literature. Izvješća, i na internetu dostupnih baza podataka znanstvenika i licenciranih terapeuta o nužnosti i korisnosti takvih ranih terapijskih intervencija ,to opsežno potvrđuju. 


Literatura: 

  • Au- Yeung, J., Gomez, I.V., Howell, P.(2003) Excange of disfluency with age form function words to content words in Spanish speakers who stutter, Journal of Speech, language, and Hearing REsearch, 41, 1019-1030. 

  • Bernstein –Ratner, N., Tetnowski ,J. (2006) Current Issues in Stuttering Research and practice, Mahwah, New-Jersey, Lawrence Erlbaum Associates, Publishers. 

  • Conture, E. ( 2004) Linguistic processses and childhood stuttering: many's a slip between intention and lip, u B., Maassen, R. Kent, H., Peters, P., van LIeshout, W. Hulstijin , ( ur.) Speech Motor Control in Normal and Disordered Speech, Oxford University Press. 

  • Dworzynski, K., Howell, P., Natke, U. (2003) Predicting stuttering from linguistic factors for German speakers in two age groups, Journal of Fluency Disorders, 28(2), 95-113. 

  • Howell,P., Au-Yeung, J., Sackin, S. (1999) Excange of stuttering from function words to content words with age, Journal of Speech , language, and Hearing Research, 42. 345-354.

  • Wingate, M.E. (1979) The first three words, Journal of Speech and hearing Research,22, 604-612.