Psiha i mucanje

Prema Komunikacijsko-emocionalnom modelu, autora Edwarda Conturea, psihološki su faktori tzv. faktori pojačavanja mucanja (engl. exacerbation).

Bliži faktori koji ga izazivaju (engl. proximal contributors) su jezično-govorno planiranje i produkcija te iskustvo u komunikaciji. Udaljeni faktori (engl distal contributors) njegova nastanka su genetički faktori i faktori okoline u kojoj osoba koja muca odrasta.

Psihološki faktori dolaze do izražaja tijekom nastajanja poremećaja i nadograđuju se na jezično-govorni razvoj djeteta i kasnije na govorno-jezični status osobe koja muca. Ti su psihološki faktori koji utječu na mucanje reaktibilnost prema promjenama, novostima, različitosti ili pogreškama, a proizlaze iz pet temeljnih dimenzija ličnosti. Te su dimenzije: otvorenost prema novim iskustvima, savjesnost, ekstrovertiranost –introvertiranost, sklonost prema antagonizmu ili suglasnosti u komunikaciji te neuroticizam (stupanj sklonosti neprijateljstvu, depresivnosti i anksioznost) što sve čini i tip temperamenta osobe. Nasljeđe je zastupljeno u 50% omjera varijabilnosti tih dimenzija. Mucanje se tijekom godina više ili manje osvještava i može se razviti osjećaj bespomoćnosti ili antagonizma prema okolini, osjećaj neprihvaćenosti i povlačenje od socijalnih kontakata. No, kod nekih je osoba manje osviješteno i, unatoč izraženim simptomima, ne vodi ih u povlačenje u komunikaciji. Kod osoba kod kojih postoji snažna reaktibilnost na pojavu pogreški u govoru, mucanje je najčešće jako uvjetovano upravo uvjetima nastalim u nekoj komunikacijskoj situaciji. Podrazumijeva težak prijelaz na tečan govor u prisutnosti druge osobe. S takvim osobama koje mucaju najviše u komunikaciji s drugima najneproduktivnije je, čak i vrlo štetno reći osobi „ti to možeš, samo se potrudi“ ,što se u stručnim krugovima danas naziva i tzv. John Wayne pristup. Ovaj je pristup poznat već dvadesetak godina, a prvi je put spomenut u članku Hansa-Georga Bosshardta: What Is Wrong With John Wayne's Stuttering Therapy? U tom je članku autor dao kritičko mišljenje na pokušaj pomoći liku koji muca, prikazanom u filmu Kauboji iz 1972. U tom je filmu naime, John Wajne izravnim uputama tipa “ti to možeš, samo se potrudi“, pokušavao pomoći mladiću koji muca i koji u presudnim trenutcima ne može reći nešto o čemu ovisi njegov i životi drugih likova u filmu. Tako je John Waynov tip „pomoći“ postao svojevrsna metafora za simplificirani i štetan način komunikacije s osobom koja muca. Skretanje pažnje osobi koja muca na njen hendikep, na takav drastičan način kojim se izaziva njena krajnja nelagoda i bespomoćnost, može do velikih razmjera povećati anksioznost u svakoj daljnjoj komunikaciji osobe. Naime, u trenutku kad to netko traži od nje, osoba koja muca, iz mnogostrukih razloga, može biti sasvim neuspješna u postizanju tečnost u svom govoru.

Stoga je psihološki senzibilitet terapeuta kao i njegovo dobro poznavanje psihoterapijskih spoznaja i praksi od iznimne važnosti za osobu koja se obraća za pomoć.

Mucanje se u Logokoru tretira prema principima, prihvaćenim diljem svjetske terapijske zajednice, koji terapiju definiraju kao višedimenzionalni proces. Terapijski je pristup individualiziran u odnosu na dob i tip simptoma kao i u odnosu na svih pet psihičkih dimenzija osobnosti, kognitivni i jezični razvoj, životne interese te komunikacijske, radne ili edukacijske ciljeve osobe koja muca.

U terapiji dječjeg mucanja najsloženiji je dio psihološkoga pristupa vezan uz pitanje osvještavati mucanje ili ne. Stav prema osvještavanju u zadnjim je desetljećima jako izmijenjen. U korist terapijski kontroliranoga osvještavanja govore mnoge spoznaje iz jezika i neurokognitivne znanosti koje upućuju na to da se netečan govor u velikoj mjeri pohranjuje u jezično i motoričko pamćenje te se na taj način utiskuje u neuralne krugove,bivajući posve automatiziranim tijekom godina trajanja poremećaja. Stoga se osvještavanje i deautomatizacija netečnih govornih obrazaca gradi već u ranoj školskoj dobi, uz tehnike oblikovanja tečnosti. Terapijskim ciljevima utemeljeno osvještavanje mucanja i deautomatizacija netečnoga i nesvjesnoga govora, moćna su terapijska sredstva. Posebnim načinima potkrjepljivanja tečnog govora djeteta, provodi se psihološki aspekt dječje izravne terapije mucanja Dječja je terapija uvijek kombinacija play i terapije jezičnoga usložnjavana s kondicioniranjem djeteta na tečno izgovorenu riječ i rečenicu. Roditelji su uključeni i poučavani za svakodnevni rad s djetetom. Odluka prelaska na izravnu terapiju vezana je uz procjenu terapeuta oko svih važnih faktora u nastanku mucanja: tipa osobnosti djeteta, njegovoga temperamenta, sklonosti osvještavanju pogreške ili odsustvu osviještenosti te faktora kognitivno-jezične naravi. Svi ti faktori zajedno utječu na krajnju odluku terapeuta o započinjanju izravne terapije s djetetom predškolske dobi. Ponekad je upravo izravna terapija i s najmlađima, učinkovita, i terapijski jedino opravdana. Ukoliko se terapeut ne odluči za izravnu terapiju, educira i upućuje roditelje za primjerene načine praćenja jezično-govornoga i psihološkoga razvoja njihovoga djeteta kao i za praćenje bitnih znakova u govoru koji bi bili povezani s vraćanjem ili pojavom trajnoga mucanja.

U odrasloj dobi mucanje se u Logokoru tretira uvijek integrativnom govorno-jezičnom terapijom s tehnikama gradnje fluentnosti u postupnom jezičnom usložnjavaju govornih iskaza, uz korištenje psihoterapijskih tehnika. Psihoterapijske tehnike sežu od relaksacije do psihoterapijskih metoda iz pravaca transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne psihoterapije te neizravne samohiponoze prema modelu Miltona Ericksona.U radu sa starijima koriste se i tehnike relaksiranog, trbušnog disanja te meditativne prakse mirnoga osvjetljavanja uma. Ove se tehnike koriste kao pomoć u samoregulaciji ponašanja i smanjenju emocionalne reaktivnosti. Kao dio terapijskih tehnika su od iznimne važnosti. 


Literatura: 

  • Conture, E. (2006) Communication-Emotional Model of Stuttering, in N. Bernstein –Ratner i J. Tetnowski (ur.) Current Issues in Stuttering Research and practice, Mahwah, New-Jersey, Lawrence Erblbaum Associates, Publishers.

  • Galić-Jušić, I. (2001) Što učiniti s mucanjem? Ostvarenje Zagreb.