Blog

Kako savladati zrcaljenje slova?


U čitanju sudjeluju dvije vidne putanje, ventralna kojom prepoznajemo identitet predmeta koji gledamo, njegov oblik i boju i drugi, dorzalni, kojim se osigurava percepcija položaja, udaljenosti i smjera u kojemu je predmet. Oba vidna puta sudjeluju u prepoznavanju slova i riječi. Smatra se da je upravo ventralni vidni put u čitanju taj koji na početku učenja pravi teškoće jer poopćava slike zrcaleći njihov oblik (o zrcaljenju je napisano u blogu Zašto prvašići okreću slova?).

No ta situacija koja se u čitanju događa na početku ovladavanja vještinom, na sreću, kod većine djece ne traje dugo. Stanislas Dehaene, neuroznanstvenik koji se bavi neuralnim korelatima čitanja (Čitanje u mozgu, 2013) navodi da bi bez simultane aktivacije našeg dorzalnog vidnog sustava, sve što naučimo bilo pod utjecajem konfuzne simetrije zbog koje bismo stalno pravili zrcalne pogreške. No to se ne događa upravo zbog promptne aktivacije dorzalnog sustava koji čuva razliku desno-lijevo.

U čitanju se interakcija ventralnog i dorzalnog sustava ispočetka ne događa.Kod kod čitatelja-početnika ventralni sustav nije u prilici zadržati jednoznačan oblik slova. Tako mu  d i b  postaju zrcalni, i u biti isti. Razlika među njima isprva je posve nepostojeća. Tek učestalim i vizualno pozornim promatranjem različitih oblika dvaju slova, upravo će dorzalni vidni sustav odrediti pravilnu usmjerenost slova. Kroz neko će se vrijeme to prenijeti i na drugi tj. na ventralni sustav. Drugim riječima,  ponavljanjem percepcije slova događa se da i ventralni sustav prekida sa simetrijom slika, i kroz vrijeme uvježbavanja, dva slova se konačno uspijevaju obraditi u odvojenim neuronskim sklopovima. Ovaj prestanak obrtanja slike u dijelu vizualnog mozga određenom za čitanje utječe na napredak u dekodiranju slova i riječi.

Da se vratimo na naslov teksta i pitanje zašto bi iscrtavanje pokreta rukom u učenju slova bilo korisno.

Djeca koja imaju disleksiju najčešće imaju teškoće u obradi, sortiranju i raščlanjivanju govornih zvukova, ali prema mišljenju Dehaenea, (a i iz mog iskustva) tek jedan manji broj djece koja imaju disleksiju, ima i teškoće vizualne naravi. Vizualne je teškoće jako dobro opisao Ronald Davis u svojoj knjizi Dar disleksije (2001). Desetljeće nakon prvog izdanja Davisove knjige, neuroznanost ima više podataka kako se doista događa dezorijentacija u vidnim putanjama. Zrcalne teškoće dosežu svoj vrhunac između sedme i desete godine. No djeca koja imaju disleksiju (barem ne ona koja nemaju i vizualne deficite) ne zrcale slova više od ostalih. Naime, zrcaljenje nije posljedica teškoća samo u vizualnoj, već i u fonološkoj obradi. U svojoj sam praksi srela dječaka koji je obožavao proučavati astronomiju, znao je o njoj mnogo, ali je i u četvrtom razredu pisao dravitacija za gravitaciju, ne zato što nije razlikovao slova d i g, već zato što mu je teškoću  stvarala nemogućnost finog razlikovanja glasova iz skupine okluziva (suglasnika koji se tvore zatvaranjem prolaza zračnoj struji, pa naglim otvaranjem uz prasak stavaraju potencijalno isti zvuk). Njihova izgovorna sličnost njemu je onemogućavala razlikovanje, pa ih je stoga u pisanju miješao. Mi logopedi bismo rekli da je to zato što je dječak imao fonološku disleksiju, da su mu glasovi smješteni u nekom bliskom fonološkom susjedstvu u mozgu, i da nisu dobro izdiferencirani. To je najčešći razlog kojim objašnjavamo što se slika slova povezanih s njihovim točnim glasovnim ostvarenjima ne može uspješno pohraniti u fonološkom leksikonu.

No, u literaturi su opisani i slučajevi vizualno uvjetovane disleksije. Osim slučaja Ronalda Davisa, poznat je i slučaj studentice psihologije sa Sveučilišta Johns Hopkins, u čijem je vidnom putu vladala prostorna dezorijentacija na gotovo svim razinama čitanja. Ona je izvrtala slova,i miješala p s q , m je miješala s w, čak i u njihovim pojedinačnim prikazima. Njeno je ponašanje upućivalo na raširenu vizualnu nestabilnosti koja nije bila prisutna samo u čitanju. No, uz ovu je djevojku vezana i jedna neobična pojedinost. Ono što joj je pomoglo konačno točno iščitati riječi bilo je stroboskopsko, dakle titrajuće, treperavo osvjetljavanje slova tijekom čitanja. Treperavo je osvjetljavanje trajalo tek desetinku sekunde, no taj je isječak vremena bio dovoljan da ona nepogrešivo dekodira riječ. Bi li i druge sobe s disleksijom imale koristi od stroboskopskog svjetla?

Odgovor na ovo pitanje može se dati samo uz potpuno razumijevanje mehanizma djevojčinog oštećenja. Jedno od pitanja koje u slučaju ove djevojke postavlja Stanislas Dehaene je „ da li je moguće da je vizualni sustav djevojke ostao na razini rane dječje dobi i da je, kao takav, nesposoban za percepciju razlike između  riječi i njene zrcalne slike?“

Također, „je li djevojka živjela u posve nestabilnom vizualnom svijetu?“ O tom da postoje slučajevi vizualnih poremećaja u djece govori se i u ovom videu .

I na kraju, koji je put za prevladavanje vizualnih ograničenja u početnom čitanju?

Dehaene zaključuje da je za ovladavanje vještinom čitanja potrebna dobra vizualna pozornost. Vještina dekodiranja ne nastaje samo povezivanjem slova i govornih zvukova, već je za ovladavanje dekodiranjem važno slova percipirati u pravilnom položaju. To je zato što u mozgu mladog čitatelja mora doći do dobrog povezivanja, spomenutog, ventralnog vidnog puta koji prepoznaje oblik slova kao njegov jedinstveni entitet, i dorzalnog puta koji točno kodira položaj slova u prostoru. Postizanje pune pozornosti djeteta u učenju točnog položaja slova,  izazov je za kreativnost svakog terapeuta koji se bavi početnim čitanjem i pisanjem.

Korištenje Davisove metode (Ronald Davis Dar disleksije) i pisanja obrisa slova u prostoru, izrada slova od gline i drugih materijala po kojima se, nakon što se slova oblikuju, prelazi prstom, uz zatvorene oči i zamišljanje slova, ili uz pozorno praćenje pogledom točnog oblika slova, samo su neke od dobrih metoda. Ovaj je tekst imao za cilj da za izbor takvih metoda podastre suvislu argumentaciju, proizašlu iz znanstvenog objašnjenja vizualnog puta u čitanju.

 Sinestezija osjeta vida, dodira i osjećaja za prostornu orijentaciju slijeva nadesno postiže se kad dijete dodiruje slova koja je napravilo od nekog materijala, i kad njihove oblike iscrtava u prostoru pred sobom. Sve to u svrhu razbijanja simetrije u ventralnom vidnom putu. Prostorno-taktilni modus učenja slova i povezivanje s njihovim zvukovima, pomaže funkcionalnoj povezanosti ventralnog i dorzalnog vidnog sustava, zaključak je Stanislasa Dehaenea u odlomku o simetriji, iz  knjige Mozak i čitanje Kao logoped s dugogodišnjom praksom u poučavanju čitanja dodala bih: učenje oblika i položaja slova na ovaj način, ciljane su vježbe samo za početni aspekt učenja čitanja. Nisu metode izbora za djecu s teškoćama ili poremećajem vještine čitanja kada se točna percepcija slova ustabili. Pravilna percepcija slova, samo je jedan aspekt čitanja. Fluentnost dekodiranja, ovladavanje raščlanjivanjem riječi na njenu osnovu, prefikse i sufikse, razumijevanje njenog značenja i položaja u rečenici, usvajanje njenih niječnih oblika kao i promjena koje u njenim oblicima nastaju kao posljedica sročnosti roda broja i padeža, otkrivanje prenesenog značenja, višeznačnosti u odnosu na kontekst pasusa ili cjeline teksta, sljedeće su važne razine čitalačke sposobnosti. Sve je to zajedno uvjet za najvažnije u čitanju, a to je postizanje viših razina čitalačke pismenosti. Stoga ne podržavam ideje iz metoda poput brain gyma i sl. u kojima se posve nesuvislo govori o napredovanju u čitanju i/ili ovladavanju matematičkim konceptima uz izvođenje šarolikih pokreta ruku, u putanjama čija se svrha ne povezuje ni s čim konkretnim, već samo s mantrom „jedinstva uma i tijela“, ili onom još mutnijom o „preoblikovanju neuralnih puteva.“

Bez znanja čemu svaki, pa i najmanji, detalj u učenju neke vještine zapravo služi, svako se učenje može pretvoriti u potpuni gubitak vremena.

  

Image title

  


Sve objave